HR
EN
DE
SL
Oralna (dentalna) kirurgija
Premda pojam “kirurgija” obično vežemo uz bolničko okruženje, opću anesteziju, operacijski stol i složene operacije koje zahtijevaju dugotrajne pripreme i velik tim ljudi, kada je riječ oralnoj kirurgiji stvarnost je jednostavnija.
Mnogi uobičajeni stomatološki zahvati spadaju u oralnu kirurgiju i obavljaju se u lokalnoj anesteziji.
Najčešći zahvati oralne kirurgije su:
- vađenje zuba,
- vađenje impaktiranih i retiniranih umnjaka,
- resekcija korijena zuba (apikotomija).
U oralnu kirurgiju spadaju i određeni implantološki postupci, ali njima se bavi posebno područje stomatologije, implantologija.
Otežano nicanje umnjaka
Umnjaci su treći par kutnjaka koji nam obično niče između 17. i 25. godine života. U ljudskoj čeljusti ima dovoljno mjesta za samo 28 zubi, ne računajući umnjake s kojima se broj penje na 32 zuba. Budući da oni niču zadnji, za njih nema mjesta. Zbog toga nicanje umnjaka obično prate bol i otekline, a nerijetko i komplikacije koje rješava oralna kirurgija.
Zanimljiv podatak o umnjacima
Uzrok nedovoljnog mjesta u ljudskoj čeljusti znanstvenici vide u evoluciji i genetici. Zahvaljujući činjenici da je čovjek naučio kuhati hranu njegova čeljust ne mora se više toliko naprezati uslijed žvakanja. To je dovelo do postupnog smanjenja čeljusti kod čovjeka. Umnjaci jednostavno još “ne shvaćaju” da ih je evolucija odbacila.
Dovoljno je 15 minuta za njihovo vađenje.
Sumnjate li na otežano nicanje umnjaka dođite na besplatne stručne konzultacije kako bismo zajedno pronašli rješenje. Svoj besplatan termin možete dogovoriti na +385 1 5515 300. Imate li za nas pitanje, slobodno nam pošaljite upit.
Simptomi otežanog nicanja umnjaka
Rast umnjaka može biti popraćen bolnom upalom okolnog zubnog mesa koju nazivamo perikoronitis. Simptomi otežanog nicanja umnjaka jesu:
- otežano otvaranje usta,
- loš zadah,
- povišena temperatura.
Kad je potrebno izvaditi umnjake?
Umnjake obično vadimo ako je njihovo nicanje onemogućeno.
Pri tom razlikujemo dvije vrste problematičnih umnjaka koji ne mogu niknuti: impaktirani umnjaci i retinirani umnjaci.
Impaktirani i retinirani umnjaci
Impaktirani umnjaci su oni koji nisu uspjeli izrasti u zubni niz s drugim zubima radi fizičke zapreke na putu nicanja. Najčešće ih u tome ometa drugi zub.
Ako umnjak nije izrastao zbog pogrešnog smjera rasta, predubokog položaja zametka zuba, oštećenja zametka, itd., nazivamo ga retiniranim umnjakom.
Kirurško vađenje umnjaka
Operacija vađenja umnjaka za pacijenta je potpuno bezbolna uz lokalnu anesteziju. Preporučuje se da se pacijent prije operacije dobro odmori i naspava te da ne dolazi natašte.
Oporavak nakon vađenja umnjaka je individualan i ovisi o nizu faktora, kao što je opće zdravstveno stanje, složenost samog zahvata, tjelesna konstitucija pacijenta te pridržava li se uputa o njezi i higijeni nakon operacijskog zahvata.
Poslije operacije vađenja umnjaka pacijent ranu treba održavati čistom kako bi se smanjila opasnost od infekcije. Blaga postoperacijska bol i eventualna oteklina normalne su i kratkotrajne pojave.
Nakon dužih operacija pacijent može kroz nekoliko dana osjećati utrnulost usne i jezika, ali to je također normalna i prolazna pojava. Konci se vade 7 do 10 dana nakon operacije.
Jedan od čestih zahvata oralne kirurgije jest i apikotomija. To je kirurško uklanjanje vrška korijena zuba zajedno s okolnim upaljenim ili inficiranim tkivom. Ovim oralnokirurškim zahvatom želimo spriječiti gubitak zuba zahvaćenog upalnim procesom.
Prije apikotomije potrebno je zub tretirati endodontskom terapijom. Međutim, ukoliko endodontska terapija nije postigla izlječenje patološkog procesa treba pristupiti uklanjanju upaljenog tkiva.
Apikotomija se izvodi pod lokalnom anestezijom pa je potpuno bezbolna.
Postupak apikotomije
Prvo je potrebno zarezati i podići zubno meso oko korijena zuba. Na taj način imamo pristup vrhu korijena.Zatim odstranjujemo vrh korijena i upalni proces oko njega te biointertnim materijalom zatvaramo nastali otvor korijenskog kanala.Nakon toga slijedi šivanje mesa i oporavak.
Implantološki postupci u oralnoj kirurgiji
Kada govorimo oralnim zahvatima u implantologiji, oni se najčešće izvode uslijed nedostatka čeljusne kosti.
Upravo nedostatak kosti je i najčešća privremena zapreka za ugradnju zubnog implantata. Naime, čeljusna kost je temelj koji drži kako prirodni zubni korijen, tako i zubni implantat. Čeljusna kost može prirodno biti preuska i pretanka za implantat, ali njezin nedostatak često je uzrokovan dugotrajnim nedostatkom zuba.
Naime, dođe li do gubitka zuba započinje proces resorpcije čeljusne kosti. To znači da tijelo polako razgrađuje čeljusnu kost na mjestu na kojem nedostaje zub. Nakon određenog vremena kost može postati preuska i pretanka za ugradnju implantata.
Prije ugradnje zubnog implantata, prema tome, potrebno je nadomjestiti kost augmentacijom čeljusne kosti ili pak Sinus Liftom.
Podizanje sinusa: Sinus Lift
Uz nadogradnju čeljusne kosti treba spomenuti i postupak podizanja sinusa, budući da je također riječ o nadogradnji temelja za zubni implantat.
Ukoliko je sinus kod pacijenta prirodno nizak te nema dovoljno kosti za ugradnju zubnog implantata dno sinusa povisit ćemo nadogradnjom kosti na tom dijelu. Riječ je također o sasvim uobičajenom postupku koji nema nikakve negativne posljedice po zdravlje sinusa i pacijenta.
Spušteni sinus stomatolog će dijagnosticirati na rendgenskoj snimci te planom implantiranja predvidjeti njegovo podizanje. Kao i kod nadogradnje čeljusne kosti, u određenim slučajevima moguće je u jednom zahvatu podići sinus i ugraditi implantat, skraćujući time trajanje implantološke terapije.
Nadogradnja ili augmentacija čeljusne kosti
Bez obzira je li riječ o prirodnom nedostatku ili je do povlačenja kosti došlo nakon dužeg nedostatka zuba implantolog će predložiti nadogradnju ili augmentaciju čeljusne kosti kako bi se stvorio temelj za zubni implantat. To je čest i sasvim uobičajen postupak prilikom implantiranja. Postoji više metoda augmentacije kosti a implantolog će odabrati onaj najprikladniji za pojedinog pacijenta.
Imate li dovoljno kosti za ugradnju zubnog implantata implantolog će lako utvrditi na temelju rendgenskog snimka čeljusti. Ovisno o zatečenom stanju ponekad je moguće u jednom zahvatu nadograditi čeljusnu kost i ugraditi implantat. Time znatno skraćujemo trajanje implantološke terapije.
Za nadogradnju se može koristiti kost pacijenta (autologna kost) koju presađujemo na mjesto s nedostatkom kosti. Ova metoda daje najbolje rezultate po pitanju generiranja nove kosti. Kost se može presaditi u obliku bloka, ali i u obliku sitnih fragmenata, poput mrvica. Zahvaljujući suvremenim metodama i uređajima koje koristimo, ovaj postupak nije neugodan za pacijente te se oni brzo oporavljaju.
Osim autologne kosti, postoje odgovarajući biomaterijali umjetnog podrijetla koji također mogu generirati novu kost.
